Pravilnim kuhanjem kave dobivamo eliksir zdravlja, a ne dubioznu tekućinu koja daje jedino kick adrenalina... O najčešćim pogreškama te kako umjesto ciglice na želucu dobiti zdravi napitak kod kuće punkufer.hr je popričao s Domagojem Trusićem. Kod turske kave, ibrika, džezve ili koji god naziv koristili, mogu nastupiti dva problema. Fino mljeveni granulat kave otvara veliku površinu za otapanje, kao i za oksidaciju. Eterična ulja kave potencijalno mogu oksidirati prije nego što ih stignemo otopiti. Osim toga postoji i opasnost da otopimo neke stvari iz kave koje ne želimo u šalici. Govorimo li o ekstrakciji kave, u šalicu iz krute tvari želimo otopiti 18 do 22 posto, odnosno maksimalno 25 posto kad je riječ o espressu. Tradicionalnim kuhanjem turske kave otapa se do 30 posto, što je više nego kod ostalih stilistika kuhanja, upravo zbog tog finog granulata.

Želimo li skuhati kavu kako treba, mora nas zanimati vrijeme kontakta kave i vode, kao i temperatura. Zanemarimo li ta dva elementa, dolazi do katastrofe. Usporedbe radi, razlike koje mogu nastati između pravilnog i nepravilnog kuhanja kave su poput zlatne medalje na Decanteru i nekakvog vina koje se ne može poslužiti u oštariji, a da ga gosti ne požele vratiti. Igra se svodi na dvije sekunde i (plus, minus) dva Celzijeva stupnja.

Recept kod kuhanja turske kave vrlo je rigidan. U tradicionalnom načinu kavu su spašavali začini jer bi se usitnjavala u mužaru u kojem su se mljeli kardamom, klinčić, cimet… i tako inaugurirali šarmantnu notu kave. Ono što nas danas muči kod turske kave jest težak napitak dugačkog aftertastea koji nam smeta zbog neugodne note gara, karbonizacije na nepcu. Za to je kriv predugačak kontakt kave i vode jer ako ne stavimo kavu u dovoljno vruću vodu, otapa se sve ono što bi se trebalo i ne bi trebalo otopiti.