Dan bijelih traka obilježava se 31. svibnja kao dan sjećanja na žrtve zločina počinjenih u Prijedoru i dolini Sane, nakon što je 1992. godine nesrpskom stanovništvu naređeno da kuće obilježi bijelim platnima, a oko ruku nosi bijele trake.
Naredba koja je prethodila progonima
Ta naredba bila je uvod u sustavno etničko čišćenje, zatvaranja u logore i ubojstva 3.176 civila, među kojima je bilo 102 djece.
Bijele trake, koje su 1992. godine bile zamišljene kao sredstvo obilježavanja, segregacije i poniženja, s vremenom su postale simbol sjećanja, otpora zaboravu i borbe protiv fašizma i povijesnog revizionizma. Svake se godine 31. svibnja mogu vidjeti diljem Bosne i Hercegovine, u europskim i svjetskim gradovima te na društvenim mrežama.
Zločin u Prijedoru nije se dogodio preko noći. Naredbi od 31. svibnja prethodili su mjeseci političkih napetosti i planiranja. U noći s 29. na 30. travnja 1992. godine Srpska demokratska stranka preuzela je vlast u općini Prijedor.
Od tog trenutka za Bošnjake, Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo počelo je razdoblje progona. Uslijedila su masovna otpuštanja s posla, a među onima koji su ostajali bez radnih mjesta bili su liječnici, policajci, prosvjetni radnici i radnici u tvornicama. Postavljeni su punktovi, ograničeno je kretanje, a lokalni mediji, među njima Radio Prijedor i “Kozarski vjesnik”, širili su propagandu i strah.
Vrhunac te kampanje dogodio se 31. svibnja 1992. godine, kada je Krizni stožer općine Prijedor putem lokalnog radija izdao naredbu kojom je nesrpskom stanovništvu naloženo isticanje bijelih zastava na kućama i stanovima te nošenje bijelih traka oko ruku.
Nakon nacističkog obilježavanja Židova žutim zvijezdama u Drugom svjetskom ratu, bio je to jedan od najdrastičnijih primjera fizičkog i vidljivog obilježavanja stanovništva u Europi zbog etničke ili vjerske pripadnosti.
Naredba je prethodila masovnim uhićenjima, progonima i otvaranju logora na području prijedorske općine. Kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje prošlo je više od 30.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata.
Prema podacima udruga žrtava, iz Prijedora je protjerano oko 50.000 nesrba, a ishod zločinačkog pothvata bilo je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorija te općine.
Presude i negiranje
Prijedorske zločine obilježile su i masovne egzekucije, među kojima se posebno spominju Korićanske stijene na Vlašiću, gdje su u kolovozu 1992. godine ubijeni bošnjački i hrvatski muškarci. Posmrtni ostaci žrtava pronalaženi su u masovnim grobnicama diljem Bosanske krajine.
Jedna od najvećih masovnih grobnica, Tomašica, otkrivena je 2013. godine. Iz Tomašice i sekundarne grobnice Jakarina Kosa ekshumirani su posmrtni ostaci brojnih žrtava.
Posebno bolna rana Prijedora ostaje 102 ubijene djece. Roditelji i udruge žrtava godinama traže izgradnju dostojanstvenog spomenika u središtu Prijedora, no taj zahtjev i dalje nailazi na prepreke.
Inicijativa za obilježavanje Dana bijelih traka pokrenuta je 2012. godine, nakon što su lokalne vlasti u Prijedoru zabranile obilježavanje 20. obljetnice zločina. Tada je Prijedorčanin Emir Hodžić, kojem su otac i brat ubijeni u Omarskoj, izašao sam na glavni gradski trg s bijelom trakom oko ruke i stajao u tišini.
Taj čin ubrzo je podržala građanska inicijativa “Jer me se tiče”, a poziv građanima da 31. svibnja nose bijele trake proširio se izvan Bosne i Hercegovine.
Za zločine u Prijedoru Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, kao i sudovi u Bosni i Hercegovini, izrekli su više od 50 presuda. Odgovorni, među kojima i Milomir Stakić, ratni predsjednik općine Prijedor, osuđeni su na više stotina godina zatvora.
Unatoč presudama, udruge žrtava upozoravaju kako pravda za Prijedorčane i dalje nailazi na negiranje, dok se razmjeri zločina u Prijedoru često umanjuju ili osporavaju.
www.abcportal.info
