“U Njemačkoj se to zove ‘mini-job’, a kod nas je čisti ‘nužda-job’. Kakav luksuz, od jedne plaće danas ne možeš ništa osim pokriti osnovno.”
Ovim riječima jedan Gruđanin u četrdesetim godinama opisuje hercegovačku svakodnevnicu u kojoj je sve postalo preskupo, a jedna plaća više ne može izgurati mjesec. Sve je više onih koji uz osnovni posao rade i dodatni koji nekada – kao da nema kraja.
O tome kako izgleda hercegovačko “24-satno radno vrijeme”, razgovarali smo s dvojicom radnika iz Gruda.
Njihove priče prikazuju dva lica iste medalje – jedno gdje se dodatni posao radi kako bi se bez minusa i stresa pokrili redovni troškovi, a drugi želju da se dodatnim trudom obitelji i djeci priušte stvari koje jedna plaća više ne može pokriti.
Nikakav luksuz
Prvi sugovornik, Gruđanin u četrdesetim godinama, svakodnevno radi osam sati u tvornici. No, njegov radni dan tu tek počinje.
“Odradim osam sati u tvornici, dođem kući, pojedem i idem opet na posao do kasno navečer. Nekada radim četiri sata poslije smjene, nekada i duže – ovisi koliko ima posla. A radim sve: od krečenja, postavljanja laminata, čišćenja dvorišta do cijepanja drva… ma sve što treba. Kada sam na godišnjem odmoru, ne odmaram, nego po cijeli dan radim te fizičke radove”, priča za Večernji list BiH ovaj Gruđanin.
Na pitanje radi li se tu o skupljanju novca za neki luksuz ili o nekakvom osnovnom preživljavanju, odgovara bez uljepšavanja.
“Ništa od plaće ne mogu napraviti osim pokriti ono najosnovnije. Znači, kredit, najam stana… Ako se auto pokvari ili iskrsne sličan trošak, u velikom sam problemu. A još gdje su svadbe, krštenja, pričesti, pa i sprovodi… I nisam jedini, tako je kod mase ljudi. Kakav luksuz, o čemu pričamo? Ovo je čist ‘nužda-job’. U Njemačkoj se to zove ‘mini-job’, a kod nas je nužda. Još uvijek me zdravlje služi i dok je tako, radit ću. Da ne moram, sigurno ne bih radio.”
Ovaj trend, ističe on, osobito je uzeo maha u posljednjih nekoliko godina.
“Od Covida naovamo sve je više mladih koji rade po dva posla. Stariji, koji su i prije radili dodatno, rade i sada, ali sada većina mladih ima po dva posla. Jedan im je onaj stalni, a drugi su fizički radovi na terenu. Pomažemo i jedni drugima. Ili radimo jedan za drugog, ili ako mene netko zovne, a ja ne mogu, uputim ga kod kolege…
Na tim dodatnim poslovima znam zaraditi i više nego na redovnoj plaći, ali se i polomim. Satnica za takve radove kreće se od 12 do 20 KM, ovisno o težini posla. Ako pogodim neki teži posao, zovem kolege da uskoče i tako ih platim. Sila je ljudi koji danas imaju drugi posao, tako vam je sada u cijeloj Hercegovini. Prije nije bilo ovako skupo. Pogledajte samo službene podatke i kolika je potrošačka košarica… pa ovo je strašno! Gorivo, hrana, ma sve osnovno je otišlo u nebesa. Ne znam do kada će ovako“, pita se naš prvi sugovornik.
Drugi sugovornik, također iz Gruda, otac je četvero djece. Njegova motivacija za rad od jutra do mraka leži u želji da njegovoj obitelji u današnjem svijetu ništa ne nedostaje.
“Stalni posao radim u tri smjene, pa mi ovaj dodatni posao ovisi o tome koja sam smjena. Uglavnom, dan mi počinje od pola sedam ujutro i završava iza 23 sata navečer. Ako sam prva smjena, čim završim u tvornici, odmah prelazim na svoj drugi posao – a to je najčešće bauštela, odnosno renoviranje starih ili izrada novih kuća i stanova, gdje najviše radim unutarnju izradu i rigips”, priča nam ovaj vrijedni otac.
Na pitanje što ga unatoč iscrpljenosti pokreće na toliki rad, objašnjava kako su se vremena promijenila i kako jedna ili dvije prosječne plaće više nisu dovoljne za obitelj s četvero djece.
“Dodatni posao radim najviše zato da bih sebi i svojoj djeci mogao omogućiti život koji je danas normalan, a što je s jednom, pa i dvije plaće postalo nemoguće. Pod time prvenstveno mislim na to da im omogućim ljetovanje i zimovanje, da idu na izlete i upoznaju zemlju u kojoj žive, da nauče plivati i skijati, te da se mogu baviti sportom koji žele.”
Emotivna cijena
Ipak, takav tempo nosi i svoju emotivnu cijenu. Odsutnost od kuće i propušteni trenuci s obitelji stvaraju pritisak koji nije lako nositi.
“Grižnju savjesti osjećam svakodnevno. Jedina utjeha mi bude kada vidim da unatoč svemu odrastaju u sretnu djecu. Kada vidim da im dajem dobar primjer i da shvaćaju kako se u životu jedino poštenim radom najviše postiže. Ipak, još uvijek se u Hercegovini ne može pričati o nekom klasičnom preživljavanju, jer ovdje čovjek, ako je zdrav, može puno toga stvoriti sam. Mislim tu i na vrt, odnosno bašču – koju sam možeš zasaditi i tako uštedjeti dosta novca da ne ideš u trgovinu za svaku sitnicu.”
Dok opisuje svoj zgusnuti raspored, kroz osmijeh priznaje kako je tijelo već naviklo na stalni pokret.
“Najbolje se osjećam kada imam dosta posla. Vjerujte mi, leđa me više bole kada odmaram! A što se tiče mladih, dosta, baš dosta ih počinje raditi i prije nego što završe srednju školu. Također, velika većina mojih kolega s posla radi i dodatne poslove. Mislim da je to postalo sasvim normalno – jednostavno, svi danas žele imati više.”
Nisu, međutim, samo muškarci ti koji nose teret drugog posla. Jednako jak, ako ne i jači pritisak padne na leđa žena u Hercegovini.
Kada završe svoju prvu smjenu – bilo u trgovini, uredu ili školi – i odrade sve kućne obveze, sve je više žena koje do kasno u noć prave kolače i torte po narudžbi, izrađuju dekoracije, nakit ili aranžmane za rođendane i krštenja te ih prodaju putem društvenih mreža.
Drugim ženama vikendi i slobodna popodneva prolaze u dodatnom konobarenju, čišćenju kuća, stanova i apartmana kako bi doprinijele kućnom proračunu. Priče ovih ljudi najbolji su pokazatelj hercegovačke svakodnevnice. Rad na dva fronta – jedina garancija da se izgura mjesec.
www.abcportal.info
