Bliže se izbori, a bitka za hrvatskog člana Predsjedništva BiH već je ogolila tri sasvim različite političke priče. Darijana Filipović traži priliku da pokaže kako nova generacija Hrvata može istovremeno čuvati svoj identitet i graditi Bosnu i Hercegovinu. Slaven Kovačević dolazi kao nasljednik katastrofalne, konfliktne, neradničke politike Željka Komšića, politike koja dvadeset godina obećava građansku državu, a iza sebe ostavlja sve dublje nepovjerenje i podjele, dok “karatista” Zdenko Lučić nastupa kao hrvatska opozicija, ali sve češće zvuči kao čovjek kojem je važnije uvrijediti protivnika nego uvjeriti birača u svoje ideje.
Piše: Omer Čevra, Depo.ba
Darijana Filipović dolazi kao mlado lice koje sa sobom ne nosi ni ratne ožiljke ni balast jugoslovenske prošlosti. Ona nije akter podjela koje nas desetljećima drže u mjestu, već poruka da je došlo vrijeme za lidere koji BiH ne gledaju kroz retrovizor, nego kroz viziju modernog društva jednakih šansi i europske budućnosti, u kojoj će stručnost i rezultat konačno postati važniji od pukog poltronstva i obiteljskih veza.
Zato njena kandidatura za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH možda nije samo kozmetička smjena generacija, već poziv na sazrijevanje cijelog našeg društva. Politička scena dobila je priliku za suštinsku transformaciju: odluku koja nadilazi kult ličnosti i desetljetnu dominaciju jednog imena.
Slaven Kovačević, s druge strane, politički je nastavak katastrofalne politike Željka Komšića i njegovih ashaba iz Sarajeva. Komšićeva politika već dva desetljeća Hrvatima objašnjava da se ne trebaju ljutiti ako za hrvatskog člana Predsjedništva presudno glasaju Bošnjaci. I što smo dobili nakon svih tih godina? Više povjerenja? Manje straha? Zemlju u kojoj se komšije lakše razumiju? Nismo. Dobili smo još jedan rov iz kojeg jedni drugima dovikuju tko je veći patriota, dok Komšić i ashabi idu na fensi putovanja i troše proračunski novac na restorane i sjedeljke.
Korist od beskrajne političke svađe, na kojoj živi i parazitira desetljećima Željko Komšić, uglavnom imaju oni koji zahvaljujući njoj godinama ostaju na funkcijama, u kabinetima i po ambasadama. Što se dogodilo s milijun potpisa za građansku državu koje nam je prevarom pripremio DF pred zadnje izbore? Što bi s građanskom državom?
Ni Kovačevićev nastup pred Europskim sudom za ljudska prava ne može se više predstavljati kao sveta knjiga građanske politike. Veliko vijeće je njegovu predstavku proglasilo nedopuštenom i, među ostalim, utvrdilo zloupotrebu prava na predstavku. To ne znači da u našem izbornom sustavu nema diskriminacije. Ima je. Ali znači da se ozbiljna borba za jednaka prava ne može voditi tako da svakoga tko ukaže na nedosljednost odmah proglasite neprijateljem građanske države.
Ako nam smeta kada stranke u Republici Srpskoj biraju podobne Bošnjake i Hrvate koji će im klimati glavom, onda moramo razumjeti i zašto Hrvatima u Federaciji smeta da se njihov predstavnik bira bez njih. Princip koji vrijedi samo kada odgovara našoj strani nije princip. To je izborna računica prerušena u moralnu lekciju.
A Zdenko Lučić? On je imao priliku biti nešto sasvim drugo. Mogao je biti čovjek koji će Čoviću i HDZ-u postaviti teška pitanja. Umjesto toga, počeo je pokazivati koliko nisko može pasti čovjek koji sebe zamišlja kao nekog intelektualca.
Darijanu nazivati „prvom pratiljom“ nije britka kritika. To je jeftin pokušaj da se ženu u politici svede na nekvalificiranu i nedoraslu poziciji člana Predsjedništva. Treba li ovome dodati da je na Face TV izjavio kako je “ljepši i pametniji od nje”? Mizogena izjava koja nije vrijedna komentara. Takvo nešto se ne pamti u našem javnom prostoru. Takvo nešto muškarci ne govore preko usta.
Par dana kasnije je u obračunu s novinarom Ivanom Šušnjarom, urednikom Poskok.info plasirao klevetnički pamflet o njegovoj seksualnoj orijentaciji, s ciljem da ga ušutka. Mogao je njegove tekstove ignorirati, ali kada političar novinaru odgovara napadom na karakter i to izmišljanjem njegove intime, on više ne pobija tekst. On pokušava ušutkati pitanje i takav sramotan pristup slika je što bi čekalo sve one koji bi se usudili progovoriti protiv njega kada bi on bio član Predsjesništva.
I na kraju, priča o pokojnoj majci Dragana Čovića daleko je najveći autogol koji je napravio i zbog kojeg se ogadio većini glasača, čak i opozicione Petorke, pa i obavještajnoj zajednici iz koje dolazi. Lučić je javno iznio laži o navodnom životu pokojne Čovićeve majke, „nekakve čistačice“ tvrdeći da je Čovićev otac srpski oficir UDBE, iako cijela Hercegovina zna da su Čović i pokojni mu otac Franjo ličili ‘ko jaje jajetu
Ne znam šta je Lučić htio postići, ako mu je cilj bio ubiti vlastitu kampanju – uspio je i, sviđao se nekome Čović ili ne, takav pristup je po meni moralno dno i vrh primitivizma.
Čović je političar i neka odgovara za svaki svoj politički potez, ali kakva je to „hrvatska alternativa“ koja ponižava žene mizogenim doskočicama, novinare napada tračevima umjesto da im odgovori na pitanja, a umjesto komentiranja Čovićevih politika i odluka, napada dostojanstvo njegove pokojne majke?
Kakva je to borba za narod u kojoj se posao čistačice koristi kao uvreda?
U zemlji u kojoj su majke čistile tuđe hodnike da bi školovale svoju djecu, čovjek bi morao dobro razmisliti prije nego što takvu riječ izgovori s prezirom.
Lučić je svojim nastupima sam sebi nanio više štete nego što mu je mogao nanijeti bilo koji protivnik. Kovačević, s druge strane, nakon što je promijenio deset puta nacionalnu pripadnost, ovisno o funckiji koju je “zapikao”, sada traži da još jednom Bošnjaci slijepo povjeruju i da Hrvatima nameću člana Predsjedništva, te ukoliko to ne bude on, kraj je države BiH!
Zbog toga, moja je slobodna procjena da će Darijana dobiti više glasova nego Slaven Kovačević i Zdenko Lučić zajedno. Zasluženo i opravdano!/
www.abcportal.info
