Marko Perković Thompson, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih hrvatskih glazbenika, u svojoj je domovini mnogo više od javne osobe – za svoje sumještane iz Čavoglava on je, kako kažu, “čovik na svom mistu”. Njegova karijera, koja je započela tijekom Domovinskog rata pjesmom “Bojna Čavoglave”, ostala je do danas simbol domoljublja i hrvatskog otpora. No iza tog javnog lica krije se priča o jednostavnom, skromnom i duboko poštenom čovjeku, koju su podijelili njegovi najbliži iz rodnog kraja.
Djetinjstvo Marka Perkovića bilo je ispunjeno prijateljstvom, igrom i bliskim vezama u malom mjestu Čavoglave. Njegovi prijatelji iz djetinjstva, Dobroslav Jukić i Rajko Goreta, prisjetili su se tih dana s nostalgijom. “Mi smo se igrali kauboja, Indijanaca, onih normalnih društvenih igara, družili se, išli u školu, izlazili, bilo nas je tu 50”, rekao je Dobroslav, Markov kum. Rajko je dodao: “Dolje, ispod škole smo imali jedno igralište koje nije bilo napravljeno. Tu smo često igrali nogomet, čistili škalju, išli u trešnje, u kukuruz”.
Thompsonov karakter, kažu njegovi prijatelji, ostao je nepromijenjen do danas. “Ma bio je odličan. Kakav god je bio kad je bio mlađi, takav je dan danas ostao. Baš ljudina od čovjeka”, istaknuo je Goreta. Dobroslav je nadodao: “Jako dobar, jako kulturan, nikome se nije zamjerio. Sve su bake pričale da je on najbolje dite u selu”.
‘On je na mamu’
Slične riječi koristi i Thompsonova ujna Marija, koja s toplinom govori o svom nećaku. “Duša Božja. I sad i onda. Uvijek je bio dobar. Uvijek se javi ‘ujna, di si, šta radiš?’ Takva su mu i dica, jako dobra”. Potvrdili su i da je Marko karakterno više sličan majci: “On je na mater, a brat mu je više na oca”.
Posebnu emocionalnu povezanost Marko je imao s djedom Šimunom, kojemu je posvetio i pjesmu “Moj dida i ja”. Najstarijem sinu nadjenuo je upravo djedovo ime. “Šimun je bio strašno dobar čovjek, pošto je Markov otac bio u Njemačkoj, dida je bio tu uz njega… Dida mu je usadio te vrijednosti poštenja, najprije poštenja jer njegov dida je bio strašno pošten čovjek”, objasnio je kum Jukić.
Prije nego što je glazba postala njegova profesionalna sudbina, Marko je kao mladić radio sezonske poslove. Nakon srednje škole, koju je završio vrlo dobrim uspjehom, radio je u restoranu u Primoštenu i u pizzeriji u Otavicama. “Ja sam s njim radio i kao konobar pred početak rata, izuzetno profesionalan i jako smiren, jako društven i jako pozitivan prema ljudima”, ispričao je njegov kum. Goreta se prisjetio i jedne zgode: “Došao sam kod njega u Primošten, a on govori ‘rođače, ja ću tebi dat jednog jastoga’. Ja govorim, rođače, daj ti meni ćevapa i pljeskavice da jedem, nisam od jastoga”.
‘Pisao za Bijelo Dugme’
Kao mladić bio je, kažu, i vrlo privlačan. “Marko je bio zgodan momak, a cure vole zgodne momke”, kazao je Goreta, dok je ujna Marija dodala: “Uvijek je bio s gitarom. Ono duga kosa, lip, šta triba govorit. Uvik je svira i piva”.
Njegov talent za glazbu bio je očit i prije nego što se proslavio. “Čak je pisao pjesme i za Bijelo dugme i htio ih je odnijeti Bijelom dugmetu u Šibeniku kad su bili ’86. Tražio je pjevača u biti, nije bio svjestan da je tako dobar vokal”, otkrio je kum.
Ni rat nije mogao zaustaviti njegovu povezanost s glazbom – upravo je na bojištu nastala pjesma “Bojna Čavoglave”. “U Domovinskom ratu Čavoglave su bile na samoj crti bojišnice, ali nikada nisu bile okupirane”. Goreta je posvjedočio o Markovoj hrabrosti: “Bio je sa mnom u Domovinskom ratu, skupa smo ratovali on i ja. Bio je ljudina, gdje god da si ga poslao, nikad nije rekao da neće, nikad mu nije bilo teško. Rode, idemo, nema nikad problema”. Mate Žurić dodao je: “Imati motor u ono vrijeme je kao danas imati avion. Bio je kao kurir u vojsci, ja sam ga baš sretao s torbom”.
www.abcportal.info
