Visibabe su najpoznatiji vjesnik proljeća, a kad svoje glave promole usred veljače, možemo reći da je zimi – odvonilo. A ove godine upravo su se ovih dana pojavile prve visibabe u vrtovima i na livadama. Visibabe susrećemo svakog proljeća u našim kontinentalnim krajevima na proplancima i rubovima šuma. Spadaju u porodicu sunovrata, Amaryllidaceae. To su niske, uspravne biljke visine svega 20-ak cm. Spadaju u grupu lukovičastog cvijeća otpornog na zimu.
Iz svake lukovice rastu dva do tri lista zelene boje te viseći, zvonoliki i mirisni cvjetići bijele boje sa zelenim polumjesecima na unutarnjim cvjetnim laticama. Cvatnja počinje kada okopni snijeg, u veljači i ožujku. Kada visibabe ocvatu, treba pustiti da lišće požuti i tek tada se ukloni. Na taj način lukovica dobije dovoljno „hrane“ za cvatnju idućeg proljeća. Lukovice se sade u jesen na dubinu od 10 cm. Sadi se u grupama s razmakom od 8 do 10 cm.
Uspijevaju na svakom, ne preteškom tlu, najčešće na polusjenovitom položaju s dosta vlage i humusa. U srpnju se dijele velike skupine visibaba i presađuju na novo mjesto u vrtu. Visibabe se sade na gredice u kombinaciji s ostalim proljetnim lukovičastim cvijećem. Sjajno se uklapaju u vrtove slobodnog stila sadnje te u kamenjare. Sade se za rez za vaze, jer su u prirodi zakonom zaštićene i zabranjeno ih je brati.
Primjena: za gredice u kombinaciji s ostalim lukovičastim cvijećem, za ladanjske i seoske vrtove, za kamenjare, za rez za vaze.
Napomena: Visibabe rastu na svakom ne preteškom tlu uz rubove šuma gdje ima nešto vlage i humusa. Kada ocvate, listovi se smiju odstraniti tek kad požute da lukovice ne bi oslabjele i iduće godine cvale slabijim intenzitetom.
