To više nije samo stav hrvatske desnice, HDZ-a ili stranaka koje su godinama upozoravale na položaj Hrvata u BiH. O tome sada govore i zastupnici SDP-a, a posebno je znakovito što su takve poruke stigle i iz Možemo
Prvi put još od vremena prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvatski sabor svjedočio je gotovo potpunom političkom jedinstvu u ocjeni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini poniženi, preglasani i izloženi izbornom inženjeringu kojim brojniji bošnjački birači odlučuju tko će predstavljati hrvatski narod u Predsjedništvu BiH, ali i u domovima naroda, piše Večernji list BiH.
Nema ignoriranja
To više nije samo stav hrvatske desnice, HDZ-a ili stranaka koje su godinama upozoravale na položaj Hrvata u BiH. O tome sada govore i zastupnici SDP-a, a posebno je znakovito što su takve poruke stigle i iz Možemo. Njihova zastupnica Jelena Miloš bila je među najjasnijima kada je govorila o izbornom inženjeringu na štetu Hrvata i sustavu koji jednom narodu omogućuje da drugome bira političke predstavnike. Takvu poruku političko Sarajevo može gotovo jednoglasno osuditi, odbaciti je kao miješanje Hrvatske u unutarnje odnose susjedne države ili ponovno posegnuti za optužbama o pokušaju podjele BiH. Ali je više ne može ignorirati. Kada se oko istog problema slože gotovo sve političke opcije u Hrvatskoj, od desnice do ljevice, tada više nije uvjerljivo tvrditi da je riječ samo o politici HDZ-a BiH, interesu jedne stranke ili nacionalističkoj retorici Zagreba. Zaokret u političkom Zagrebu, vidljiv u gotovo potpunom konsenzusu o položaju Hrvata u BiH, rezultat je djelovanja dvojice trenutačno najsnažnijih hrvatskih političara – Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
Plenković je hrvatsko pitanje godinama pokušavao podići na europsku razinu, uglavnom kroz institucije Europske unije i jezikom diplomacije. Milanović je isti problem iznosio mnogo izravnije, oštrije i bez diplomatskih ograda. Upravo su njegove rečenice o preglasavanju Hrvata, legitimnom predstavljanju i potrebi promjene izbornog sustava s vremenom ušle i u govor dijela hrvatske ljevice. Danas ih prenose i ponavljaju političari, mediji i dio javnosti koji je još donedavno na takve tvrdnje gledao s podozrenjem ili ih automatski svrstavao u retoriku hrvatske desnice. Iznimno je važno i to što je u preambuli Rezolucije istaknuta povijesna uloga Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane u obrani hrvatskih krajeva i opstanku Hrvata u BiH. Takvo što ima posebno značenje nakon godina u kojima političko Sarajevo nastoji Hrvate kolektivno stigmatizirati kao zločince.
Rezolucija sama neće promijeniti Izborni zakon u BiH, neće spriječiti novo preglasavanje niti će automatski osigurati da Hrvati biraju svoje predstavnike. Konačni tekst pritom je znatno blaži od početnih prijedloga Domovinskog pokreta, zbog čega su ga Most i dio desne oporbe nazvali razvodnjenim. Ipak, Rezolucija potvrđuje da u Hrvatskoj više nema ozbiljnog prijepora oko same dijagnoze problema. Sadašnje stanje nije pravedno, nije u skladu s političkom ravnopravnošću triju konstitutivnih naroda i dugoročno nije održivo. Hrvati formalno imaju sva prava, ali im se u praksi omogućuje da ih brojniji narod preglasa pri izboru člana Predsjedništva i izaslanika u domovima naroda. Konstitutivnost koja postoji samo na papiru, a ne i u izbornom procesu, postupno gubi svoj stvarni smisao. Najvažnije i najteže ipak tek predstoji.
Zamisao cijele Rezolucije i inicijative Domovinskog pokreta nije bila samo u tome da Sabor izrazi zabrinutost, potvrdi potporu europskom putu BiH ili pozove Hrvate da iziđu na izbore. Njezin pravi smisao jest ohrabriti hrvatsku vlast, prije svega Vladu, da iz političkih izjava prijeđe u ozbiljnu diplomatsku akciju. Ključevi za ostvarenje hrvatske jednakopravnosti u BiH teško će se pronaći samo u Sarajevu, Zagrebu ili Bruxellesu. Treba ih tražiti i u Washingtonu. Bosna i Hercegovina zemlja je čiji su politički odnosi oblikovani snažnim međunarodnim utjecajem, pa je teško očekivati da će bošnjačke stranke same pristati na promjenu sustava koji im omogućuje političku prednost nad Hrvatima.
Početak posla
Hrvatska zato mora uvjeriti američku administraciju da pitanje legitimnog predstavljanja nije pokušaj podjele BiH, nego uvjet njezine stabilnosti. Bez ravnopravnih Hrvata nema stabilne Federacije BiH, a bez stabilne Federacije teško može biti ni funkcionalne države. Tražiti da svaki konstitutivni narod bira svoje predstavnike nije poziv na sukob, nego pokušaj da se ukloni jedan od glavnih izvora trajnog političkog nepovjerenja. Rezolucija je zato početak, a ne završetak posla.
Sabor je poslao poruku kakva se iz Zagreba dugo nije čula i iza koje sada stoji gotovo cijeli politički spektar. Hoće li ta poruka imati stvarnu težinu, ovisit će o tome hoće li Vlada hrvatsko pitanje u BiH pretvoriti u jedan od svojih glavnih vanjskopolitičkih prioriteta. U suprotnom će Rezolucija ostati još jedan dokument s dobrim namjerama, dok će se izborni inženjering nastaviti, a Hrvati u BiH i dalje će formalno biti konstitutivan narod kojemu drugi mogu birati predstavnike.
www.abcportal.info
