Ne stišava se bura nakon što je otkriven skandal u čijem je središtu Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH.
Aferu „lobiranje“ je sam ministar otkrio u intervjuu za Face televiziju, kada je rekao da se samo šalio govoreći o lobiranju, „jer on na to nema pravo“. Već dan poslije žestoko ga je demantirao faksimil ugovora koji je on osobno potpisao u ime Ministarstva vanjskih poslova BiH s lobističkom kućom „Bosnia American Alliance“ koju je u ugovoru predstavljao Almas Šehić, piše Avaz.
Faksimil ugovora Ministarstva vanjskih poslova i BAA. Screenshot
Dokument je javno dostupan i nalazi se na stranici te američke agencije.
“SAMO SE ŠALIO”
Nakon svih ovih spoznaja, kao i one da je Konaković zbog istrage u Tužilaštvu BiH davao lažni iskaz u svojstvu svjedoka, da se „samo šalio“ kad je rekao da je potpisao ugovor o lobiranju, što je također otkrio u intervjuu kod Senada Hadžifejzovića, cijela priča poprima još ozbiljniji karakter, i to po više osnova.
Samovoljnim potpisivanjem ugovora u ime Ministarstva koje je državni organ, bez suglasnosti Vijeća ministara BiH ministar Konaković je faktički sam sebi napisao kaznenu prijavu.
Ako je MVP BiH kao naručilac primilo uslugu lobiranja, zaobilazeći proceduru javne nabavke, pravdajući to „besplatnošću“, to se može tumačiti kao „ugovor o usluzi zaključen suprotno Zakonu o javnim nabavkama“, što je također prekršaj, a koji naposljetku vodi do kaznenog djela zloupotreba položaja.
Postavlja se i pitanje je li uopće moguće da ministar vanjskih poslova vodi poslove lobiranja, s obzirom na to da, prema Ustavu BiH, vanjska politika je u isključivoj nadležnosti Predsjedništva BiH.
SAZNALI IZ MEDIJA
Konaković kao prvi čovjek Ministarstva vanjskih poslova, u Vijeću ministara BiH je pokrenuo ovo pitanje tek nakon što su se informacije o angažmanu lobističke kuće pojavile u medijima. Potvrdio je to Srđan Amidžić, ministar financija i trezora BiH.
– O pitanju lobiranja tog tipa smo saznali, govorim u svoje ime, čuli iz medija na onaj način kako je i izašao ministar Konaković i izjavio. Ja do tog trenutka nisam znao niti čuo za tu lobističku kuću. Moja procjena je bila tada da je to bio neki politički potez, jer je govoreno o tome da unutar Republike Srpske postoje ozbiljne lobističke kuće koje rade u interesu ili da se čuje glas RS. On je osjetio taj pritisak i, to je moja procjena, izašao i to izjavio. Ja sam tada rekao da je ovo nemoguće iz prostog razloga što za to ne postoji, ne u formalnom smislu njegova dozvola da to uradi, jer o tom pitanju treba da se oglasi neko drugi, već znam da ne postoje sredstva da se to financira – kaže Amidžić.
Podcrtava da nije bio nikakav zahtjev od Ministarstva vanjskih poslova za preraspodjelu sredstava ili bilo što drugo s ciljem angažiranja lobističke kuće u SAD.
– Ono što se otvara dalje, to je u pitanju oporezivi promet, bez obzira na to što je navedeno da je naknada nula KM, tu postoji obveza plaćanja poreza po pitanju tog oporezivog prometa bez obzira na to što je dobavljač iz inozemstva, i tu je sad stvar da je on napravio porezni prekršaj jer ne možete to uraditi na način kako je kolega Konaković zamislio. I to je sve od tih informacija i od ovih činjenica s kojima sam ja upoznat – pojašnjava Amidžić.
“Sve uradio na svoju ruku, bez odluke i suglasnosti”
Na pitanje je li u Vijeću ministara u bilo kojem formatu raspravljano o angažmanu lobističke kuće u SAD, Amidžić kaže da je to uslijedilo tek nakon medijskih napisa.
– Postavljalo se pitanje, ne mogu se sjetiti je li bilo formalno ili neformalno unutar točke „razno“, ali mislim kako je Borjana (Krišto, predsjedateljica VM BiH, op.a.) postavila i formalno pitanje i da se o tome raspravljalo i da je kolega Konaković tada nas, nakon medijskih napisa, upoznao oko toga kako je on to uradio. Ali da je tu naknada nula maraka, da je on imao pravo na to, da je to reprezentativna lobistička kuća i ja čak vjerujem da tu postoji neki stenogram s neke od sjednica Vijeća ministara BiH. Nikako ovo nije mogao uraditi na svoju ruku i ovako. Dozvolu niti suglasnost nije imao od Vijeća ministara BiH niti on to ima pravo učiniti. Ista je to priča kao kad bi potpisalo Ministarstvo financija na čijem sam čelu, a da nikog ništa ne pita. Moraš nekog pitati, imati pravo da to uradiš, a kada imaš pravo da to uradiš moraš imati proračun da to možeš, a on nije imao ni jedno ni drugo – rekao je Amidžić.
www.abcportal.info
