EU trenutačno razmatra devet država kandidata za članstvo: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Kosovo, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Ukrajinu
Europski kontinent mogao bi do 2050. godine doživjeti značajne i dalekosežne promjene granica država. Ove transformacije, koje bi mogle redefinirati političku kartu Europe kakvu poznajemo, rezultat su složenog spleta različitih faktora koji djeluju na kontinentu. S jedne strane, separatistički pokreti u brojnim europskim zemljama predstavljaju snažnu centrifugalnu silu. Ovi pokreti, koji se zalažu za odvajanje od matičnih država i stvaranje novih, nezavisnih entiteta, temelje svoje zahtjeve na kulturnim, jezičnim ili povijesnim posebnostima.
Njihovo djelovanje moglo bi dovesti do fragmentacije postojećih država i nastanka novih granica unutar Europe. S druge strane, procesi međunarodnih integracija, posebice oni vezani uz Europsku uniju, djeluju kao kohezivna sila koja teži bližem povezivanju europskih naroda i država. Ovi suprotstavljeni trendovi, zajedno s drugim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim faktorima, oblikovat će budućnost europskog političkog prostora. Rezultat ovih dinamičnih procesa mogao bi biti kontinent s izmijenjenim granicama, novim državama i redefiniranim odnosima među europskim narodima, što će imati dalekosežne posljedice za političku, ekonomsku i društvenu strukturu Europe sredinom 21. stoljeća.
Integracija i dezintegracija EU: Proširenje Europske unije: EU trenutačno razmatra devet država kandidata za članstvo: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Kosovo, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Ukrajinu. Crna Gora planira završiti pregovore do 2026. i postati članicom do 2028. godine. Međutim, proces integracije suočava se s brojnim izazovima. Neki kandidati, poput Bosne i Hercegovine, suočavaju se s unutarnjim političkim napetostima. Turska, iako formalno kandidat, ima zamrznute pregovore od 2016. godine zbog demokratskog nazadovanja.
Potencijalno nove države:Katalonija i Baskija. Španjolska bi mogla doživjeti značajne teritorijalne promjene. Katalonija pokazuje snažne separatističke tendencije, s referendumom iz 2013. godine gdje je 80% glasača podržalo neovisnost. Iako španjolska vlada ne priznaje takve referendume, pritisak za neovisnošću ne jenjava. Baskija također ima dugogodišnji separatistički pokret, iako s manjom vjerojatnosti uspjeha u bližoj budućnosti.
Škotska
Nakon neuspjelog referenduma o neovisnosti 2014. godine, kada je 55% glasača odabralo ostanak u Ujedinjenoj Kraljevini, Škotska i dalje pokazuje snažne tendencije ka samostalnosti. Ova težnja za neovisnošću nije jenjavala tijekom godina, već je dodatno ojačana Brexitom – britanskim izlaskom iz Europske unije. Naime, većina Škota glasala je za ostanak u EU, što je produbilo jaz između škotskih aspiracija i odluka donesenih na razini Ujedinjenog Kraljevstva. Ova razlika u stavovima prema europskim integracijama potaknula je obnovljene pozive za drugi referendum o neovisnosti Škotske. Škotska nacionalna stranka (SNP), koja dominira škotskom politikom, kontinuirano zagovara ideju neovisne Škotske koja bi se mogla vratiti u Europsku uniju. Međutim, put ka novom referendumu nije jednostavan, s obzirom na to da Westminster mora odobriti takav potez, što trenutačno vlada u Londonu odbija učiniti. Unatoč tome, pitanje škotske neovisnosti ostaje ključna tema u britanskoj politici, s potencijalom da značajno utječe na budući izgled Ujedinjenog Kraljevstva i, posljedično, Europe.
