Lišeno bilo kakvih partikularnih interesa, pristranosti, vođeni ISKLJUČIVO brojkama i ekonomskim formulama, HRS je uradio opširnu analizu poslovnog modela koncesija u HBŽ-u i ideje o tvornici magnezija u Kupresu. Analiza je pokazala kako, kada je opći razvojni interes u pitanju, megalomanska koncesijska politika nema nikakve ekonomske logike, što se najbolje vidi iz primjera tvornice magnezija u Kupresu! Idemo redom.
Na osnovu javno dostupnih podataka, u HBŽ-u se govori o potencijalu od više od 300 turbina i niza velikih solarnih polja, ukupno oko 4,5–4,6 TWh potencijala godišnje, što je približno trećina do dvije petine današnje potrošnje električne energije uopće u BiH. Ako bi ta energija zaista istisnula ugljen, riječ je o izbjegavanju približno 2,5–3 milijuna tona CO₂ ekvivalenta godišnje, a to je itekako snažan klimatski doprinos tranziciji zemlje. No, znači li klimatski cilj kolonizaciju prostora? Ključno pitanje nije jesmo li “za” obnovljive izvore, nego pod kojim uvjetima, s kakvim kumulativnim utjecajima i s kolikom stvarnom koristi za ljude koji ovdje žive.
U modelu masovnih koncesija HBŽ preuzima najveći dio prostornih, ekoloških i socijalnih rizika, dok većina profita odlazi izvan županije. Koncesijske naknade su često tek 0,2–2% godišnjih prihoda projekta, što u praksi znači da 95–98% ekonomske vrijednosti napušta lokalnu zajednicu. No, i kada bi te naknade bile i veće, isplativost je ništavna, jer ta ista lokalna zajednica preuzima sve nepovratne rizike: trajna promjena krajolika, pritisak na krški vodonosnik, potencijalni kumulativni utjecaji na Livanjsko polje (Ramsar područje), floru i faunu te moguće narušavanje temelja stočarstva i turizma, upravo onih sektora koji zadržavaju ljude i novac u županiji. Drugim riječima, nema te naknade koja bi mogla obeštetiti posljedice ovakvih projekata.
Analiza je dokazala kako treba graditi „pametnije scenarije“ za opće dobro HBŽ: ograničiti broj megaprojekata na najosjetljivijim područjima, uspostaviti jasne “no-go zone”, te prije novih koncesija provesti ozbiljnu stratešku procjenu utjecaja (SEA/ESIA). Uraditi reformu koncesijskog okvira: javni registar ugovora, veći i garantiran lokalni udio prihoda, zabrana tihe preprodaje koncesija i stvarna suglasnost lokalne zajednice. Dokazali smo kako postoje OIE rješenja koja donose trajnu lokalnu korist: manji, decentralizirani OIE (krovni solar, energetske zadruge, općinske elektrane), uz strateško ulaganje u turizam, stočarstvo i preradu hrane: gospodarske grane koje dugoročno imaju daleko veći ekonomski potencijal.
To je najbolje vidljivo na primjeru tvornice magnezija u Kupresu. Uradili smo kalkulaciju 20 godišnje perspektive u scenariju kada bi se tvornica magnezija realizirala u punom kapacitetu i usporedili ga s perspektivom ulaganja u stočarstvo, turizam i poljoprivredu, u parametrima trenutnih javnih ulaganja. Ekonomska isplativost u interesima lokalne zajednice je skoro 4 puta veća kada i ako bi se fokusirali na stočarstvo, poljoprivredu i turizam, čak i pod najpovoljnijim pretpostavkama za industrijski projekt magnezija. Izračunata planska korist (tzv. NPV) tvornice magnezija (preračunata u KM) iznosi 5,7 mil. KM, dok ona alternativnih gospodarskih grana (poljoprivreda, stočarstvo, turizam) iznosi skoro 20 milijuna KM!
Matematika je, dakle, jasna: ne postoji ekonomska logika megalomanske koncesijske politike u HBŽ, a posebno ne postoji isplativost u izgradnji tvornice magnezija u Kupresu. Prije naručivanja okolišnih studija po mjeri investitora, elementarna računica pokazuje kako imamo problem. Ne postoji poslovna logika za ove projekte. HBŽ ne smije i neće biti “energetska kolonija”, nego županija koja čuva prostor, vodu i identitet i iz toga gradi ekonomiju za iduće generacije.
www.abcportal.info
