Postoji vrijeme kada mislimo da se život događa sam od sebe. Da će nas, negdje usput, oblikovati iskustva, ljudi i godine. Da ćemo se „pronaći“ slučajno, kao kad pronađeš kamen na putu i prepoznaš da ti pripada. Ali, ja nisam sebe našla usput. I što sam više pokušavala da to učinim, sve sam više shvatala da sebe ne možemo otkriti ako stalno trčimo, ako ne zastanemo i ne oslušnemo ko smo zapravo.
S antropološke strane, čovjek je oduvijek tragao za smislom. Još od prvih dana, dok je crtao po zidovima pećina, pokušavao je razumjeti svoje postojanje. U nama je, duboko, usađena potreba da znamo ko smo i zašto postojimo. Ali kako vrijeme prolazi, kultura, društvo i norme nam nameću gotove odgovore – što treba željeti, kako treba izgledati, što znači biti „uspješan“. U toj gužvi tuđih definicija, vlastiti glas se utiša. I tako, mnogi sebe pokušavaju pronaći u onome što im je rečeno da trebaju biti. A ja nisam. Jer ono što je namijenjeno svima, rijetko odgovara jednom biću.
Epigenetika danas kaže da nosimo u sebi sjećanja i iskustva svojih predaka – ne samo kroz priče i uspomene, nego i u biološkom zapisu. Strahovi, obrasci ponašanja, čak i snovi koji se ponavljaju, ponekad nisu samo naši. Ponekad nosimo u sebi tihe tragove onih koji su živjeli prije nas. Kad to shvatiš, vidiš da potraga za sobom nije samo tvoja – to je potraga za razumijevanjem cijelog lanca koji te stvorio. Nisam sebe našla usput jer sam morala prvo spoznati ono što sam naslijedila, da bih znala što želim nastaviti, a što prekinuti.
Psihološki gledano, identitet nije nešto što dobijemo rođenjem. On se gradi cijeli život, sloj po sloj. Naš mozak pamti emocije, iskustva i ljude koji su nas dotakli, i od svega toga gradi sliku o sebi. Ali ta slika se mijenja – ponekad polako, a ponekad naglo, nakon nekog gubitka ili prekretnice. Nisam sebe našla usput jer sam dugo tražila potvrdu u drugima: u tuđim riječima, priznanjima i očekivanjima. A istina je da dok god tražimo sebe u pogledima drugih, nikada se nećemo pronaći. Sebe pronađeš tek kad ti postane dovoljno tiho da čuješ vlastite misli, kad naučiš voljeti ono što jesi, čak i kad to nije savršeno.
Društvena strana te potrage je još složenija. Živimo u svijetu koji stalno traži da se prilagođavamo. Ako si previše svoj, previše si različit; ako si previše isti, gubiš posebnost. U tom balansu između pripadanja i slobode, čovjek često zaboravi da autentičnost nije sebičnost, nego poštenje prema sebi. Nisam sebe našla usput, jer sam shvatila da društvo često cijeni prilagodbu više nego istinu. A ja nisam željela biti samo još jedan oblik koji se uklapa – željela sam biti neko ko se razumije i stoji iza svojih odluka, makar bile drugačije.
Kultura u kojoj živimo daje nam korijene, ali i granice. U jeziku koji govorim, u pričama koje sam slušala, u vrijednostima koje sam naslijedila – sve to čini dio mene. Ali pravo sazrijevanje dolazi kada naučiš prepoznati koje dijelove kulture nosiš s ponosom, a koje je vrijeme da prerasteš. Nisam sebe našla usput jer sam morala naučiti razlikovati ono što je istinski moje od onoga što je društveno očekivano. Tek tada kultura postaje bogatstvo, a ne ograničenje.
I naposljetku, s filozofske i individualne strane, dolazim do spoznaje da čovjek ne „jest“ nego „postaje“. Nema gotovih odgovora ni čarobnog trenutka u kojem se sve posloži. Sebe ne pronađeš u jednoj odluci, ni u jednoj fazi života – pronađeš se u svakom trenutku kad se usudiš biti iskren. Nisam sebe našla usput jer sam naučila da identitet nije cilj, već proces. Svaki dan, kroz male izbore, kroz suočavanja i tišine, ja stvaram sebe iznova.
Zato danas, kad pogledam unazad, mogu reći da nisam sebe našla usput – jer sebe ne možeš pronaći u prolaznosti. Sebe pronađeš u stalnom učenju, u introspekciji, u hrabrosti da se mijenjaš. Pronađeš se kada prihvatiš da su tvoji korijeni duboki, ali da tvoje grane mogu rasti u bilo kojem pravcu.
Sebe ne pronalaziš slučajno. Sebe gradiš – svjesno, nježno i hrabro. (Žana Alpeza)
www.abcportal.info
