U nastavku suđenja braći Mamić kao svjedok je saslušan bivši nogometaš i trener Igor Štimac. Svjedočio je o okolnostima jedne pozajmice koju je imao do Mamića.
-Negdje 2013. godine, znam da sam bio sa reprezentacijom u Švicarskoj kada smo igrali s Portugalom, hitno mi je zatrebao određeni novčani iznos i Zdravko Mamić mi je izašao u susret, uplatio mi ga je na račun otvoren u švicarskoj, a vratio sam ga vratio Mamiću u gotovini nakon nekoliko tjedana. Nisam potpisao ni tražio neku potvrdu od Mamića da sam mu novac predao. Išao sam s Marijom Mamićem u švicarsku banku kada je meni uplaćen novac na račun. Ne sjećam se tko mi je novac uplatio, da li Mario kao fizička osoba ili kao pravna osoba. Radilo se o 300 tisuća eura; mislim da je bilo više uplata na račun jer je postojalo neko ograničenje – ispričao je Štimac.
Na pitanje USKOK – da li je te uplate dobio u ratama u veljači, travnju i svibnju 2013. godine, Štimac je rekao da jeste. Filip Glavaš, odvjetnik Zdravka Mamića, upitao je Štimca od kada poznaje Zdravka.
–Zdravka Mamića znam veći dio svoga života. Teško mi je reći od kada i kako ga znam. Negdje 2000. sam se vratio u Hrvatsku iz Engleske u nogomet, jer sam tada više godina igrao u inozemstvu. Pozvan sam od strane Hajduka da im pomognem oko problema u kojima su se našli. Tada su bili prvaci države, a nisu mogli dalje funkcionirati. Imali su puno obveza prema igračem kadru i svojski sam se potrudio da im u tome pomognem kroz sporazum o pozajmici. U tome su mi pomogli igrači moje generacije Asanović. Bokšić i Slaven Bilić s kojima sam bio u jako dobrim odnosima i koje sam animirao da pomognu. Sa skupljenih 4 milijuna maraka uspjeli smo sanirati dio duga igračima. Ja sam dao svojih 750 tisuća. Tada je bilo jako teško raditi u nogometu i svi mi koji smo se našli tada u tim poslovima smo zapravo svjesno ušli u kršenje zakona. U sve klubove je tadašnji ministar financija poslao državnu reviziju i tada je utvrđen dug od preko 500 milijuna maraka, što je bio ogroman novac, pa su se četiri najveća kluba ujedinili kako bi pokušali s državom sklopiti dogovor o sanaciji i otpisa dugova. Svi su klubovi bili blokirani i poslovali preko paralelnih računa, igrači su dobivali novac na ruke. Hajduk je, primjerice, poslovao preko računa tvrtke Hajduk Cirio – ispričao je Štimac koji je vodio sportski segment Hajduka do 2005. godine, kada je bio član Uprave, sportski direktor i trener.
Pojasnio je da je tada nekog igrača mogao dovesti u klub samo ako bi mu osigurao 30-40 tisuća maraka na ruke prije nego potpiše ugovor jer su svi igrači znali da novca u klubovima baš i nema. Isto tako ugovori su morali sadržavati i podjelu transfernog obeštećenja jer su tako igrači bili zaštićeni. No, igrač koji je ugovorio podjelu transfernog obeštećenja, to je svoje pravo mogao prodati trećoj osobi, i to se događalo.
-Naš reprezentativac Mario Pašalić prodao je to svoje pravo nekoj agenciji. Tada su Pašalić i njegov agent dobili 800 tisuća eura, a kasnije je transfer Pašalića u Chelsea bio višestruko veći i ta je agencija znatno profitirala – dodao je Štimac.
Teška situacija u klubovima riješena je tek 2009. godine donošenjem novog zakona. Do tada su klubovi radili zajednički na problemima.
Štimac je pojasnio i ulogu posrednika pri sklapanju ugovora s igračima.
-Uobičajeno je da u jednom transferu sudjeluju dva posrednika koje angažira svaki klub. Može i igrač angažirati svoga, ali se često igrači zastupaju sami. Posrednička nagrada je bila varijabilna; mi koji smo radili u klubovima nastojali smo da ona bude što manja. Provizije su se kretale ovisno o ugovorima, od 10 posto pa na više. Nastojali smo da se posrednici naplate od igrača, a ne od klubova. Klubovi vrlo rijetko pregovaraju o transferu igrača bez agenta. Oni su ti koji nude igrače jednoj i drugoj strani – odgovorio je svjedok na upit odvjetnika Glavaša o važnosti agenata u nogometu.
-Klubovi su međusobno mogli direktno dogovarati domaće transfere igrača, bez agenata. Ako je situacija jasna, ponuda postoji, igrač i njegova obitelj pristaju na dogovor, onda se sve brzo realizira. No, danas gotovo svi igrači imaju svoje agente koji imaju sve potrebne ovlasti. Sudjelovao sam u transferu Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, i to je bio dogovor našeg kluba s Nikinim agentima. Niko je imao u ugovoru podjelu transfernog obeštećenja 50:50, pod uvjetom da je prodan za 3 milijuna. Mi smo digli kredit i platili ga 1.8 milijuna. Zato smo mu i mi dali takav ugovor, da bismo se zaštitili – pojasnio je Štimac sudu i odvjetnicima kako funkcionira menadžeriranje u nogometnom svijetu.U nastavku suđenja braći Mamić kao svjedok je saslušan bivši nogometaš i trener Igor Štimac. Svjedočio je o okolnostima jedne pozajmice koju je imao do Mamića.
-Negdje 2013. godine, znam da sam bio sa reprezentacijom u Švicarskoj kada smo igrali s Portugalom, hitno mi je zatrebao određeni novčani iznos i Zdravko Mamić mi je izašao u susret, uplatio mi ga je na račun otvoren u švicarskoj, a vratio sam ga vratio Mamiću u gotovini nakon nekoliko tjedana. Nisam potpisao ni tražio neku potvrdu od Mamića da sam mu novac predao. Išao sam s Marijom Mamićem u švicarsku banku kada je meni uplaćen novac na račun. Ne sjećam se tko mi je novac uplatio, da li Mario kao fizička osoba ili kao pravna osoba. Radilo se o 300 tisuća eura; mislim da je bilo više uplata na račun jer je postojalo neko ograničenje – ispričao je Štimac.
Na pitanje USKOK – da li je te uplate dobio u ratama u veljači, travnju i svibnju 2013. godine, Štimac je rekao da jeste. Filip Glavaš, odvjetnik Zdravka Mamića, upitao je Štimca od kada poznaje Zdravka.
-Zdravka Mamića znam veći dio svoga života. Teško mi je reći od kada i kako ga znam. Negdje 2000. sam se vratio u Hrvatsku iz Engleske u nogomet, jer sam tada više godina igrao u inozemstvu. Pozvan sam od strane Hajduka da im pomognem oko problema u kojima su se našli. Tada su bili prvaci države, a nisu mogli dalje funkcionirati. Imali su puno obveza prema igračem kadru i svojski sam se potrudio da im u tome pomognem kroz sporazum o pozajmici. U tome su mi pomogli igrači moje generacije Asanović. Bokšić i Slaven Bilić s kojima sam bio u jako dobrim odnosima i koje sam animirao da pomognu. Sa skupljenih 4 milijuna maraka uspjeli smo sanirati dio duga igračima. Ja sam dao svojih 750 tisuća. Tada je bilo jako teško raditi u nogometu i svi mi koji smo se našli tada u tim poslovima smo zapravo svjesno ušli u kršenje zakona. U sve klubove je tadašnji ministar financija poslao državnu reviziju i tada je utvrđen dug od preko 500 milijuna maraka, što je bio ogroman novac, pa su se četiri najveća kluba ujedinili kako bi pokušali s državom sklopiti dogovor o sanaciji i otpisa dugova. Svi su klubovi bili blokirani i poslovali preko paralelnih računa, igrači su dobivali novac na ruke. Hajduk je, primjerice, poslovao preko računa tvrtke Hajduk Cirio – ispričao je Štimac koji je vodio sportski segment Hajduka do 2005. godine, kada je bio član Uprave, sportski direktor i trener.
Pojasnio je da je tada nekog igrača mogao dovesti u klub samo ako bi mu osigurao 30-40 tisuća maraka na ruke prije nego potpiše ugovor jer su svi igrači znali da novca u klubovima baš i nema. Isto tako ugovori su morali sadržavati i podjelu transfernog obeštećenja jer su tako igrači bili zaštićeni. No, igrač koji je ugovorio podjelu transfernog obeštećenja, to je svoje pravo mogao prodati trećoj osobi, i to se događalo.
-Naš reprezentativac Mario Pašalić prodao je to svoje pravo nekoj agenciji. Tada su Pašalić i njegov agent dobili 800 tisuća eura, a kasnije je transfer Pašalića u Chelsea bio višestruko veći i ta je agencija znatno profitirala – dodao je Štimac.
Teška situacija u klubovima riješena je tek 2009. godine donošenjem novog zakona. Do tada su klubovi radili zajednički na problemima.
Štimac je pojasnio i ulogu posrednika pri sklapanju ugovora s igračima.
-Uobičajeno je da u jednom transferu sudjeluju dva posrednika koje angažira svaki klub. Može i igrač angažirati svoga, ali se često igrači zastupaju sami. Posrednička nagrada je bila varijabilna; mi koji smo radili u klubovima nastojali smo da ona bude što manja. Provizije su se kretale ovisno o ugovorima, od 10 posto pa na više. Nastojali smo da se posrednici naplate od igrača, a ne od klubova. Klubovi vrlo rijetko pregovaraju o transferu igrača bez agenta. Oni su ti koji nude igrače jednoj i drugoj strani – odgovorio je svjedok na upit odvjetnika Glavaša o važnosti agenata u nogometu.
-Klubovi su međusobno mogli direktno dogovarati domaće transfere igrača, bez agenata. Ako je situacija jasna, ponuda postoji, igrač i njegova obitelj pristaju na dogovor, onda se sve brzo realizira. No, danas gotovo svi igrači imaju svoje agente koji imaju sve potrebne ovlasti. Sudjelovao sam u transferu Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, i to je bio dogovor našeg kluba s Nikinim agentima. Niko je imao u ugovoru podjelu transfernog obeštećenja 50:50, pod uvjetom da je prodan za 3 milijuna. Mi smo digli kredit i platili ga 1.8 milijuna. Zato smo mu i mi dali takav ugovor, da bismo se zaštitili – pojasnio je Štimac sudu i odvjetnicima kako funkcionira menadžeriranje u nogometnom svijetu.
www.abcportal.info
