Prvostupanjska presuda predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku najnoviji je i, po mnogima, najozbiljniji izazov za stabilnost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine u postdaytonskom razdoblju, piše Večernji list BiH. No, daleko od toga da je prvi i jedini. U tri protekla desetljeća BiH se suočavala s manjim ili većim krizama, a rezultat je ono što imamo danas – nefunkcionalna država daleko od članstva u Europskoj uniji.
Odgovornost za to umnogome snose domaći, sadašnji i bivši, politički lideri koji su producirali brojne krize i probleme. Realno, dio njih je naslijeđen iz rata, dok su brojnim drugim problemima kumovali stranci, odnosno oni koji su trebali pomoći da se problemi izbjegnu ili riješe. Baš kao što i sadašnju krizu ne možemo promatrati bez analiziranja uloge i ponašanja stranih aktera.
Krenemo li od najbliže prošlosti, naći ćemo cijeli niz odluka “međunarodne zajednice” koje su dovele do eskalacije krize, iako su donošene uz obrazloženje da stabiliziraju situaciju i “presijeku” unutarnje sporove. U središtu tih kriza su odluke visokih predstavnika međunarodne zajednice. Svježi primjeri su imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika i njegovo nepriznavanje od vlasti Republike Srpske te odluke koje je nametao, uključujući zadiranje u izborni sustav i kazneno zakonodavstvo. Slično je bilo i s odlukom Schmidtova prethodnika Valentina Inzka kojom je kriminalizirao negiranje genocida u Srebrenici. Tada je na sceni bio i bojkot rada u institucijama BiH koji je predvodio SNSD. Mnogo češće su povod za krize i najave radikalnih odluka iz Republike Srpske bile odluke državnog Suda ili Ustavnog suda BiH. Bilo da su se odnosile na državnu imovinu ili na obilježavanje 9. siječnja kao Dana RS-a. Idemo li dalje u prošlost, sjetit ćemo se političkih kriza i napetosti oko smjena pojedinih dužnosnika, uhićenja optuženika za ratne zločine, zabrane entitetskih simbola, dok je za Hrvate posebno traumatično bilo vrijeme razvlašćivanja kroz izborno zakonodavstvo, nasilno izbacivanje hrvatskih predstavnika iz vlasti i uništavanja Hercegovačke banke. Političke i pravne posljedice tog djelovanja prema Hrvatima još uvijek se osjete. Paradoksalno je da su i neki politički procesi koji su vođeni zbog rješavanja postojećih problema, poput pregovora u Butmiru, Prudu, Neumu…, svojim neuspjehom dovodili do podizanja tenzija i uzajamnih optužbi, pa i prijetnji. U pravilu su iza propasti takvih pregovora institucije BiH mjesecima bile u svojevrsnoj blokadi ili nisu funkcionirale u punom kapacitetu. Imala je BiH i druge vrste kriza, poput nasilnih prosvjeda 2014. godine, kada su zapaljene zgrade brojnih institucija, a nasilje skriveno iza socijalnih motiva pokušavalo se prenijeti iz Sarajeva, Tuzle i Zenice na većinski hrvatske i srpske prostore. Ponekad su i događaji izvan BiH, primarno na Kosovu, znali utjecati na podizanje političkih tenzija unutar BiH.
Ono što je bitno drugačije danas u odnosu na sve ili bar većinu ranijih kriza je promijenjen geopolitički okvir. Stvarna moć i utjecaj visokog predstavnika nikada nisu bili manji, što je uglavnom posljedica preslagivanja odnosa na međunarodnoj razini.
Amerikanci, EU…
Nova američka administracija još uvijek redefinira nacionalnu vanjsku politiku, a tradicionalno snažan američki utjecaj u BiH oslabljen je i samom činjenicom da trenutačno nema veleposlanika SAD-a u Sarajevu. Nakon Brexita došlo je i do pada britanskog utjecaja u BiH, dok su Europska unija i njezine ključne članice Njemačka i Francuska zaokupljene svojim unutarnjim problemima, zadržavanjem transatlantskog savezništva i pokušajima da ne budu potpuno isključene iz rješenja ukrajinsko-ruskog sukoba. Pitanje je, zapravo, postoji li više uopće u BiH nešto što bi se nazivalo međunarodnom zajednicom. Sve to samo je dodatni razlog da domaći politički akteri, uključujući legalno izabrane dužnosnike iz svih triju naroda, odgovornije i odlučnije pristupe postizanju unutarnjeg dogovora i konsenzusa o svim ključnim pitanjima za budućnost BiH. Bez toga ne samo da nema stabilne budućnosti zemlje već se ugrožava sve ono pozitivno što je postignuto u protekla tri desetljeća mira. Međunarodna pomoć i dalje ostaje poželjna i dobrodošla, ali odgovornost za budućnost i stabilnost Bosne i Hercegovine prvenstveno je na domaćim političarima.
www.abcportal.info
